| < | siječanj, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (4)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (4)
Siječanj 2009 (7)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (9)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (8)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (1)
Siječanj 2008 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 67 godina
Otac četvero djece i djed tri unučice i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
Dražen
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
Trill
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Poklon od drage mi prijateljice Helix
pri_Mladenu
... kao da sam ja netko ...
- 13:48 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Stadoh. Izgleda mi tako. Mislim da sam stao. Kao da se tako mijenja moj odnos prema promjenama. One kao da određuju kretanje. Ali, stao sam, a ipak se i dalje mijenja skoro sve. To je odnos mene prema onome što nisam, pa bio to i ja sâm. Ta, konačno, i ja sam sebi netko. Tko li sam kada sebe promatram? Sebe, a ne odraz, ni sliku, ni zamisao, već sebe. Mogu li to, uopće, ili je i to zamisao? Mnogi to zanemare i 'voze dalje'. Kuda? Nekuda. Promatram polomljenu grančicu kako je voda rijeke nosi. Svijest svoju u nju preslikavam i kao da njome postajem. Vidim okruženje vodom i raznim predmetima što ih ona nosi. Pa i ta voda oko mene nošena je istom silom. A ja mislio kako voda nosi ono što ona nije; one predmete i mene, grančicu polomljenu, bez snage i moći. Pa tko to sve ovo pokreće? Eto, i ja, ko grančica ova, rijekom života sam nošen. Oblik moj i takvost moja u zbivanju plova toga, individualnost mi daje. Ja kao da sam netko.  I opet se divim dječjoj izreci iz zbirke sličnih, što iskreno dječje srce osjetilo je...; '... i svi me gledaju kao da sam ja netko.' Koliko iskrenosti i ljepote! Kao malen prihvatio sam igru tu i postadoh 'netko'. Osjećao bi se nespretno i pomalo neugodno kada bi me netko smatrao nekim. Ta zar nije to tek spontana igra Istine i mene, i svih nas? Spontana onom silom života, što kao rijeka života sve ovo nosi. Stao sam, a ustvari, kao da tek sada idem. Idem sluteći silu života; i ne samo sluteći, jer ona je ovdje u svakom djeliću i trenu života. Promatram dječicu, sa kojom se često igram igru života; kao da sam ja netko. Znam da je to igra. Sjećam se djetinjstva i prijateljstava. Svi smo krenuli u igru ovu; igru sa Istinom. Sa vremenom mnogi zaboraviše to. Opčinile ih pobjede i svijetla šarenih laži. Htjedoše zadržati samo ugode, a rijeka života jest promjenama. Zaneseni stranputicama odrekoše se djetinjstva, a u dubini sebe i dalje su djeca. Postoji putokaz na put Istine. To je ljubav. Ljubav prema životu i svemu što život čini. Uz ljubav i teškoće nestaju, jer Njome se daruje; Njome se vodi ona iskrena igra Istine. I kao da sam stao. Ja. A ta sila Istine me nosi postojanjem. Tako sam ustvari postojan. Postojim. S ljubavlju promatram život. Sve vas volim djeco draga, bez obzira na godine vaše ... :) |
Sretan Božić
- 12:14 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
..... svima koji ga slave po julijanskom kalendaru. Sklonište u noći Ujedno sreća i radost svima bez obzira na kalendare, brojeve i slova. Neka vrijednosti života radošću i ljubavlju ispune živote ... :) |
Pa i ta misao moja ...
- 15:28 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
... što predodžbu mi svijeta stvara i održava, mijenja se uvjetovanim slijedom, kojim sav svijet povezan jest. Mogu misliti, govoriti, željeti, stvarati, osjećati i nastojati što me volja, ali sve to je u tome slijedu; u slijedu koji od vjećnosti u vjećnost određeno mijenja sav svijet ovaj. I osjet sebe time je dat. Time sam dat kao i svaki dijelić postojanja. Sve je u istom slijedu iste cjeline. To misao je moja, što jest, kao što rekoh, također u slijedu tome, kao i ovo što 'rekoh' i 'uradih'. Pa što onda jesam, kada sam određenim slijedom dat? Oduvijek Jednošću Jedinom jesam, sada i ovdje. Mi živi mislimo i gledamo u svijetu promjena. Misao i osjet sebe vodi nas svijetom takovim. Za nas, takove, postoji vrijeme i raznolikosti; postoje odnosi; postoji život. Shvaćam da nije moje da sudim o prihvatu ili neprihvatu, jer i taj sud bio bi isto. Može biti, ako je slijedom tim Jedinim dat. Uradim li, baš, 'voljom svojom', tada ništa shvatio nisam, a slijedom daljnjim dat će se mogućnost da shvatim, mada i to bude u slijedu datom.  Bijaše i prije početka ... I misao mi dokučuje datost. I nije da jesam ili nisam, po mislima svojim. Osjećam sebe i svijet. To tako jest u mom svijetu promjena. U mom, a i vašem, dragi moji. Povezani smo. To vidjeti se može energijama što promjene čine i povezuju nas u cjelinu. Postoji put tome. I želje moje su kao snovi, što misao ih slijedi. I promatram, i razmišljan. Čovjek sam i takav sam dat. Darovan 'sebi' u 'svijetu svome'. Al bilo je i nešto što me vodilo viđenju takovu. Kao da me vodilo Sebi, mada odnosima sam dat. Da, jer odnosima put postoji. Ta, kako bi inače putovao; živio. Razmišljao sam puno. Tražio u svijetu misli osjećajući da se bit života tu malazi. Time i takav sam dat. Takav jesam u životu; u svijetu raznolikosti; u svijetu odnosa. Viječni slijed tako se odrazio ovdje. Odraz je to sebe u svijetu odnosa; i svijetu raznolikosti. Ma što mislio i osjećao, Tobom jesam; ni malen, ni velik; ni ovakav, ni onakav... Tek odraz Tvoj u vremenu i prostoru ove datosti, što osjećam je sobom. Dragi moji, ne izdižimo se iznad Istine po kojoj jesmo, jer time griješimo. Ne znam i nisam u pravu. Tek riječi i misli žubore osjetilima. Budi volja Tvoja, jer utoliko jesam. Hvala na svemu... i to je zrcaljenje Istine ... :) |
Sretan Božić
- 18:19 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
..... svima koji ga slave po gregorijanskom kalendaru. Sklonište u noći Ujedno sreća i radost svima bez obzira na kalendare, brojeve i slova. Neka vrijednosti života radošću i ljubavlju ispune živote ... :) |
Razmišljam
- 08:20 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Znam da je razmišljanje razmišljanje. Znam da je znanje znanje. Znam, jer radim svijesno time. To je nešto u meni; nešto što doživljavam. U počecima slijeda, moje sada znane svijesti, nije bilo naziva za osjećaje i osjete u meni. Oni su, jednostavno, bili. Koliko se sjećam, nije bilo ni spoznaje vanjskoga svijeta. Bili su osjeti i osjećaji koji su, nekako, nastajali. Agresivno su mi se nametale promjene, koje su poticale promjene moga stanja, koja su stvarala, često kao otpor, moje osjećaje i reakcije. Neznam kako, ni od kuda, mi to da tako sam reagirao. Kao da je to, ipak, od nekuda meni bilo. Još ni danas se ne odričem takova gledanja. Bilo je nastojanja da se odbaci taj pristup spontanosti i neznanja. Vanjski svijet diktirao je promjene, a sustav življenja meni srodnih bića, vodili me putevima naukovanja znanjem. Spontanost malog djeteta se učenjem trebala napuštati. Kao da sam se već rođen rađao novim načinom gledanja i razumijevanja. Kao da sam vođen nekim vanjskim svijetom, napuštao ljusku spontanosti i, nazovi tako, neznanja. Nastajao je tako, za mene, neki vanjski, uglavnom nepredvidljivi svijet. Ipak, nisam to samo tako prihvatio. Kako da odbacim nešto, što razumio nisam, nešto što me vodilo i mijenjalo. Ta bila je to moja stvarnost, moja Istina. Barem hvala, red bi bio reči. Da, ali kome, kada vanjski svijet ni poznavao nisam; svijet u kojem vladaju odnosi. Nešto, ili netko, je u meni znao što i kako. Eto, trudim se i danas, nakon podosta godina, prisjećati se tih vremena. Promatram i svoju dragu unučad. Oni su u stanju u kakovom sam nekada bio, a hvala Bogu petoro ih imam, razne starosti. Maleni ljudi! Kada spomenuh rođenje u svijet znanja, bio sam svijestan da to ne znači odbacivanje, nego kao promjena prioriteta u redu vrijednosti. Ono u meni nastavlja živjeti, ali svijest to sve više zanemaruje. Tako je kod mnogih ljudi, ali, kao i u ranim danima života, ono unutarnje povremeno spontano i snažno pokazije svoju prisutnost, čvrsto vezano uz osnovu moga postojanja. I tako to moje 'unutarnje' ja komunicira sa 'vanjskim' svijetom. To je naučen način prenosom znanja, ali stalno, kod mene, pod kritičkim okom, što ga je moja svijest ustrojila.  ... a pitanja me vode ... Svijet u meni je 'pitanje' svijesti, a procesi su u vanjskom svijetu trajnošću promjena. Lako je vidjeti, da bi trebala tu biti neka granica 'unutarnjeg' i 'vanjskoga' svijeta. Po procesima, a oni prožimaju sve, te granice nema, a osjećaji i svijest su u svijetu mom unutarnjem. Tu je vrlo zanimljiv odnos. Gledajući široko, granice ne postoje. Postoje materija i energija koje procesima mijenjaju odnose. Sve to je u zadanom slijedu. Energije se zbrajaju i oduzimaju, a materija se nagurava. Sve je to povezano. Ono što se smatra granicom u svijesti nekoj, pitanje je energije da se ona prevlada. Na taj način energija savladava svijest i to je odnos 'vanjskog' i 'unutarnjega' svijeta. Tko tu ima prioritet i što je po Istini tako? Koliko sada vidim, oboje. Oboje, ali. Vanjski svijet je svijet trajnih procesa i bez granica, pa čak i prema unutarnjem. Unutarnji svijet je ograničen životnom osobnošću. Ja, odnosno mi, smo tako graničari. Gdje je, uobičajeno, naša granica: granica do koje smatramo da jesmo? To je različito od svijesti do svijesti. Razlika je već u tome, što smatramo da jesmo. Moguće je prijateljsko ili neprijateljsko okruženje, naravno, po sudu onoga koji je unutar granica. Taj sud stvara kvalitetu života. Vanjski svijet ne poznaje granice, pa djeluje preko njih. Pod vanjski mislim na onaj cjeloviti, van osobnosti i to bilo koje. U djelovanju promjena su moguće prepreke. U takovom slučaju, ako nije pružen drugi put, dolazi do akumuliranja energije do otklona prepreke. To je čest slučaj razvoja bolesti. Ako energija nema slobodan put kroz tijelo, ona ga rastače. To znači da djeluje na njega. Dobro je da energija slobodno prolazi i, eventualmo, da se usmjeri tamo gde je njeno djelovanje dobro. Tako se može zaustaviti negativan proces po neki život. Takav primjer pokazuje razvijeniju svijest, koja djeluje i van spomenutih granica. Granica je najčešće pitanje svijesti, ili vanjskih sila. Dobra rješenja su u međusobnom djelovanju. Za to je potreban razvoj svijesti, jer nerazvijena stvara otpore tome. Kada energija izvana nađe put preko granice, nerazvijena svijest se ne snalazi. Gledam tako sve ovo što jest, što me čini, kako mogu, te načine nalaženja puta viđenja i njigovu valjanost. To ne znači da to tako sigurno je, ali da tako to vidim, da. U svemu tome puno je novih pitanja. Na njih imam, kao odgovore, svoja viđenja, jer puno toga sam, onako, vidio, na svoj način. Gledanje je rezultat odnosa, pa je time relativno. A zar i misao nije relativna, mada se u nju upiremo zbog njene veće blizine jednoznačosti? I nju, u konačnosti, nizom kritika usaglašavamo. Mnoge teze budu odbacivane vremenom, jer ranije nije bilo prave i presudne kritike. Često se mnoge od osnovnih istina ne mogu mislima postaviti. Takovo pitanje je: 'Tko smo?' Tome se prilazi sa raznih smjerova i dolazi se do polovičnih odgovora. Ustvari, mi nismo odgovor i ništa nije odgovor. Ništa iz cjelovitosti postojanja, zamišljeno ne možemo izuzeti, jer time odmah stvaramo nebrojena pitanja. Čovjek po svojoj prirodi traži odgovore. Kao da smo postali taoci misli i riječi. Možda su tu Aboridđini u prednosti pred ovom našom civilizacijom, ali ih ona upravo 'jede' i odnosi put zaborava. Povjesni ili, i viši sustav promjena, često eliminira istaknute vrijednosti. Tako mnoge tradicije zatomljuju prave vrijednosti. Spomenuo sam, u prošlom postu, kako Bog nije u trećem licu, i da ću u ovom o tome. Istina je da Istinu doživljavamo svojom relativnošću. To su tako naše istine. Istina u svojoj cjelovitosti nije relativna, ali o takovoj nema misli ni odnosa. Ona nije ni u prvom licu tada i mije u licima nikakovim. Njoj se klanjam s ljubavlju. Ne pitajte me da vam kažem tko je Ona, jer vam mogu reči što je Ona za mene. I vi imate svoj odnos. Od mene za to osmjeh s ljubavlju ... :) |
Vremenski slijedovi
- 15:26 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Sa blogom sam se počeo družiti iz potrebe, da igru koju volim, približim mnogima, kako bi ponetko u njoj našao sebe, našao dio svoga puta. Taj blog još postoji i uređujem ga od svibnja 2004. Ali, u dubini sebe, nosim nešto što želi u svijet; nešto što, neznam zašto, želi pronaći istinu postojanja na način svijesti dostupno. To nosi i potiče energiju, stvarajući neke nove putove u svijesti; neka nova viđenja i doživljavanja. Spontano sam tako, a i na prijateljske prijedloge, otvorio novi blog u rujnu 2005. To je ovaj blog kojega objavljujem na dvije blog-domene. Rekoh, a osjećao sam, da je ovaj blog za dušu. Pa evo je ovdje u svijetu u suradnji sa ovom sviješću, koja se razvijala. Predstavljena je u svijetu ovako imenom mojim. Dozvolio sam si svoju cjelovitost razčlaniti na: svijest, dušu, tijelo, 'posjed', svijet i još ponešto, kako bi mogao razumijevati i djelovati na životnom putu. Dušo Ti si me uputila i neizmjerna Ti hvala na tome. Ti si ta koja predstavljaš Istinu u meni i vodiš ovo 'moje' jedinstvo životnim putem. Ti si mi, voljena, otkrila i riješila skoro sve probleme. Ti si me dovela spoznaji Istine, na ovaj meni pristupan način. Ti si 'moja' veza sa Istinom. Ti si 'moja' vrata Gospodnja. Osjećam Tvoju širini. Tvoja je datost šira od moga tijela i svijesti, a svijest 'moja' iskreno Te slijedi. Po Tebi to je razvidno, ali ovdje to spominjem, nivoom svijesti, svijestima dragih mi ljudi, koji ovo čitaju. Ti dušo širinom svojom i do njih dopireš. Širinu Tvoju, dušo, sve više doživljavam jedinstvom svega što jest. Stapaš se, mila, sa Gospodinom. Znam da takovo kazivanje je nivoom moje svijesti. Trudimo se zajedno Istinski svoj Dom svijetlom predstaviti sebi i svima voljenima. Ti dušo i svijest moja. Neka svijetlo Istine osvijetli sve svijesti. Bio je ovo kao uvod kako bi razvidnije bilo slijedeće. Živimo u svijetu u kojem smo se vremenom razvili u oblik života koji opstoji tijelom u materijalnom svijetu. To je, ipak, relativno. Proces života se razvija, ali pojedinačne svijesti su prolazne. One su kao iskrice što svjedoče plamen općeg života. Svaka ta iskrica ima svoj put i vrijeme postojanja i sve zajedno čine veliku vatru života. No, nije to sve. Tek pogled je to u jednom smjeru. Čovjek misli, gleda, sudi, doživljava. To je sve na vremenskoj vrpci. Tako se vidi da smo, kao, zatobljenici jedne 'vremenske dimenzije'. To je na nivou razvoja naše svijesti, a i ona se može mijenjati. Znači da se može razvijati i širiti poimanje Istine postojanja. Istina, svojim stanjem uvijek je ovdje, ali je, ovakovi ne možemo vidjeti. Ne vidimo to što stvarno je, već posrednu sliku toga. Pa i ta naša nemoć već je istina. Naći je, dakle, možemo u sebi, ali za to trebamo biti iskreni. Treba prihvatiti svoju pravu vrijednost i priznati darove kojima zahvaljujemo postojanje. Čovjek često čuva i brani svoje zablude. Sa njima se indentificira, a to je, ustvari, otklon od Istine. Slika je, ipak, slika. Gledajući tako, za put Istini, potrebna je poniznost, skromnost, spremnost na odricanja od materijalnih posjeda kao isključive vrijednosti života.  Poniznost otvara oči Istine Zašto Istina, kada može biti dobro vlasništvom i vlašću? To bi značilo utjecaj na ono što nisi i upravljanje voljom drugih. To, pak, znači smanjenje njihove slobode i životne radosti. Time se stvara negativna energija i ne prijateljsko okrruženje. Razbija se jedinstvo postojanja i stvaraju uvjeti vlastite propasti. Sloboda i radost su darovi Božji, a time i osnova Istine po kojoj sve postoji. Bog je Istina. Radeći i živući suprotno rastače se vrijednost postojanja. To tako djeluje, pa je put Istini potreban za dobrotu kojom se gradi ovaj svijet i život. To je jedinstvo postojanja. Nismo sami na svijetu, jer tu je i sve ono što nismo, a što nas, ipak, čini. Tako radost dftugih stvara uvjete za našu radost. Ovo tako prikazujem da bi bilo razumljivo većini. Oni koji su već na tome putu, spontano se raduju i vole svijet i život. Darovanje je tako vrijednije od uzimanja. Čovjek na tom putu daruje s ljubavlju. Ovakav pristup otvara i mnoga dtruga zanimljiva viđenja. Da ne bi previše toga sada naveo, samo ću napomenuti, a opširnije prikazati u slijedećem postu, viđenje da Bog nije u trećem licu, mada mnogi tako govore i misle. Time ne želim nikoga povrijediti, već pokazati što vidim. I kazati ću: 'Bogu hvala', ali to je tek moje usmjerenje Istini. Tako otklanjam zabludu životnu, a u njenom 'svijetlu' On je u trećem licu. Dragi 'moji', s ljubavlju vama... :) |
Životni iskorak
- 17:46 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Beskrajna i vanvremena cjelovitost, kojom sve jest, uravnoteženošću jest. Sve ima svoju razložnost i posljedičnost kao istost u cjelovitosti. Nije to cjelina kakove u životu nalazimo, jer sve životne cjeline su dio većih cjelina. Našem umu to ide do beskraja, a kako beskraj predstavlja nemoć uma, ide dok ide. I ovakovi, ograničeni, možemo vidjeti smjer vrijednosti cjelina. Svaka viša daje smisao nižima i otkriva uravnoteženost kao smisao bitnosti. Tako u višim cjelinama postaje razvidno ono što je bilo nejasno i zbunjujuće u nižima. To je ujedno i smjer sagledavanja Istine i svijetla postojanja. Vrlo brzo se putnik, na takovu putu, oslobađa zablude o sebi, kao o gospodaru svoga svijeta i nalazi uzroke mnogih nepoznanica u širini postojanja. Takav put i pristup oslobađa čovjeka. Mnoge dileme postaju razriješene već samim pristupom. Voda na nizbrdici poteće. U ovosvijetovnom pristupu čovjeka, u kojem prevladava materijalizam i čulnost preferiranih čula, mnoge stvari izgledaju apsurdno. Tu su razni beskraji, počeci i krajevi, dodjeljivosti, misli i sam svijet i život. Prihvatimo li apsurde kao naš krajnji doseg, odustajemo od puta i promjena. Time smo sami sebi odredili granicu i to u Istini koja granice nema i ne ‘poznaje’.  Već je i nauka uvidjela ‘istost’ stvari i procesa (materije i energije). Ravnotežu tako treba gledati odnosom stvari i procesa. Već time naziremo uzroke promjena, a time i širenje života i svijesti u kvalitetnije odnose. Na taj način sve više prepoznajemo dolaske raznih promjena. To nije čarobnjaštvo. To je svijetlo u svijesti. Čudno je, na neki način, da imamo senzore za to, ali ih je čovjek zanemario. Očito su vladale druge sile za opstanak, jer sve je to, ipak, u savršenstvu postojanja. U Njemu i glupost ima opravdanje i razlog. Ja, eto, vidim da je otvoren prostor razvoju svijesti. Krenuti će spremni, a to su oni koji su pozvani po Savršenstvu, ali na ovom stupnju svijesti se to osjeti kao blaga zainteresiranost kojoj sc ne možete oduprijeti. Da, jer voda nizbrdo poteće. Odjednom svijet počinje izgledati drugačije i mnogo toga postaje jasnije. Pa i čistoća, o kojoj sam govorio koji post ranije, postaje normala, a potreba za njom također. Dragi moji, nekima je ovo jasno, a nekima nije. U raznolikosti toj vjerujem da će netko naći ponešto vrijedno. Taj put rješava mnoge probleme, pa i one koji vam izgledaju nerješivo. Istina oslobađa. Ako ne znate, vjerujte, jer put Istine je put Dobrote. Radost, dobrota i ljubav vama … volim vas … vi činite moj svijet dragi moji … :) |
Kao bljesak neki
- 12:09 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Zamišljen, u svijetu nekom svom, doživljavam, ni sam neznam što. Proces je to neki, slijed neki, koji kao da oči ne vide. Sve dolazi od nekuda, iz prostora razloga postojanja, zajedno samnom, ovakovim nevještim. Nisam se vidio prije, a ni sada se ne vidim. Tek posljedice, što doživljajima ih nazivam, su mi date. Date mogućnostima mojim. To je tek djelić sveopće Istine, ma koliko osjećao snažno. Jednom, ne tako davno, došlo je vrijeme za bilježnicu novu. Sve bijaše ovdje za zapise nove. Nije tu bila olovka sa srcem od grafita, al srce neko bijaše. Maleno, al odlučno da prati zbivanja sva mu data. Ustrajno se trudilo datostima svojim, da shvati tko je i odakle sad ovdje? Bilježnica tu je i pisati u nju može. Na pomoć mu oči, uši, osjetila mnoga. Sve spremno bijaše, za roman pravi. I kao što često biva, u školskim klupama, ua uradak nikako da krene rečenica prva. Kako počet? Ta sve će ispast ko salata neka, ko hrpa bez glave i repa. Bilježnica čeka. Misli se roje. Ko u košnici pčela ih ima. Krene jedna, i do pola stigne, a druga već tu je, po izgledu bolja. I vrijeme je išlo, a uradak posta išarano čudo. Po pravilima to nije, a srce je htijelo ni samo neznajuć što. Ta kako da kaže Istinu sebe? Ni početka ni kraja, tek bilježnica sva išarana. Godine su prošle, a misao, ona prva, još je nema. A srce još čeka na uzvik spremo: ‘Ah evo je! Sad sve je jasno.’ I romana nema. Ovdje je tek bilježnica stara išarana. More misli krenulo, pa stalo. Nisu prave bile. I sada se pitam, što sam ja to htio, i zašto sam htio? Kao da mi je netko sve rekao, a ja ono glavno prečuo, pa sada premećem po mislima i tražim taj bljesak. Nekako mi sve više izgleda da si me Istino na to naputila, pa sada ja Tebe tražim.  A vidje mi bilježnice. A vidje mi mene. Koliko je sve to važno u igri nas dvoje? Oboje zaigrani… moja Istina i ja koji je tražim. Kao da mi se smiješi tu predamnom, a ja ko slijep je ne vidim. Tu si, znam, osjećam te, Istino. Prijatelji dragi, možda i vi u igri toj ste. Istina je naša zajednička, ali sa svakim drugu igru igra. Svako vam dobro. Radost i ljubav neka vas prati i znajte, Ona je uvijek sa vama … :) |
Tu negdje …
- 20:21 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
… između prije i poslije; između gore i dolje; između malo i veliko; između dobra i zla; između biti i ne biti… tu u samo jednoj točci, koja nije ni ovo, ni ono, kao da je nema, jesam. Život ide i bez gledanja i spoznaja. Kao da on nije misaona tvorba, već ide nekim svojim razlozima. Ali… Ali ja, a možda i vi, a i oni, mislim. Gledam sve ovo, i mislima predstavljam, dočekujem i ispračam. Ja, u ovoj točci, što sredina je svega… Ni ovo, ni ono. I kada već tako mislima doživljavam život, istim tim mislima nastojim doživjeti sebe. Sobom sam doživljavao sve, a sada ću i sebe, koji doživljavam.  E, ti ‘ja’, što ti to radiš? Ugledah sebe. Zanio sam se doživljavanjem. Čitav složeni sklop mi služi tome. Tijelo nazivam to. Naučili me oni što uvjeriše me da je to život i da sam to ‘ja’. I tako sam prihvatio puno toga. Da, ali tvrdoglavo nisam htio prihvatiti zaborav, da sam to samo prihvatio. Uvijek sam čuvao mogućnost da možda i nije tako. Riječi, misli, slike, predodžbe…, sve je to posredno; sve je to relativno. Za život to je u redu. Time su stvorene razlike po kojima postoje individualnosti, pa otuda osobnosti i doživljavanje. To pokreće razlike što nama život znače. Većini je to dovoljno. Žive i ne žele si dodatno komplicirati žibot. Meni, pak, to nije kompliciranje, nego pročišćavanje. Ta, kako uvesti reda, ako ne vidimo gdje je što, tko smo i što stvarno možemo? Mnogi će reći, da kakav red kad sve je u redu. Tu i tamo ponešto i nije, ali to je normalno. U neredu se često pogriješi i uradi krivi odabir. Nanese se šteta, a i bol drugima, a i sebi. Pa, kako uvesti reda? Nije to soba, pa da se metlom pomete. To je uglavnom duhovni prostor, na koji su vezane i materijalne vrijednosti. Da bi djelovali u duhovnom prostoru, trebali bi znati tko smo. Spomenuo sam ono ‘ja’ u sredini; ništa u odnosu prema svemu. Već i to je vrsta čistoće. Zaista to shvatiti treba. Zar nije tako? Na to ‘ja’, kroz život, svašta naljepimo I dozvolimo da nam drugi naljepe. To valja urediti i osvjestiti. To je uslov za moć svijesnog djelovanja sobom. Kada spominjem svijest, to još ne znači čistoću. Treba osvjestiti zablude. Zablude su često čvrsto urasle u našu indentifikaciju. Zato i treba spoznati sebe; onoga istinskoga. Sve to je tek početak puta viđenja Istine. Zašto? Pa, u najmanju ruku, da se ne nanosi bol drugima, a i sebi. To je Princip Istine dobrotom. To je životni put na kojem se istinski postaje Čovjek. Čuli ste ono: ‘Čovjek, lako to gordo zvuči.’ Istinskom dobrotom to je taj čovjek. U svakom on je, ali je zatrpan zabludama života. Dragi moji, u stalnoj promjenljivosti je i ta mogućnost. Uvjeravam vas da je dobrota ispravan odabir. To je put Božanstvenom življenju. Pokušavajte si zamišljati takav život. Ionako svašta zamišljamo, a najčešće nerealne želje. Ovo je put Istini i ne vidim što bi moglo biti realnije. S ljubavlju svima Vama, dragi moji. Vi činite i moj život i hvala Vam na tome… :) |