< siječanj, 2024  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti



Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.

Flag Counter

pri_Mladenu
06.01.2024., subota
.....

Sretan ti rođendan !
- 09:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.12.2023., subota
.... ........

Sretan ti rođendan !
- 09:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #
02.10.2023., ponedjeljak
....

Sretan ti rođendan !
- 09:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #
21.09.2023., četvrtak
...

Sretan ti rođendan !
- 09:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.09.2023., nedjelja
....

Sretan ti rođendan !
- 09:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.05.2022., srijeda
Imati ili ne ; imaginacija ili Istina

Prolaze godine, a ja još uvijek zagledan u ono osnovno. Gdje sam to? Tko sam da bi uopće bio? Naprosto ne mogu imati svoj mir grabljenjem nečega što ne vidim što je. Nekako sam uočio, nadan se ispravno, da sve što je, od nekuda je. Život me navodio na zaključke da sve nekome ili nečemu pripada. To je u stvari odnos dijelova i cjeline. Dinamička slika imaginacije me vodi spoznaji vremena i prostora; spoznaji života. Drže to spone slike koje smo prihvatili kao istinu. Ustvari je to njena slika u nama. Bitna razlika Istine i njene slike u nama je u tome što Istina je, a sliku njenu možemo prilagođavati, a time i iskrivljavati njenu vjerodostojnost; ma koliko tvrdili da je to istina. Takova tvrdnja je samo još jedna spona kojom nastojimo prilagoditi imaginacije u nekom željenom pravcu. Česte su takove zlorabe.
U početku nije bilo tako. Sve se jednostavno tako događalo. Pripadanje nije postojalo, jer je bilo samo jedno. Jest da se nekako mijenjalo. Predstavljala se tako početna dvojnost. Bio sam ja i ono što ja nisam, a postoji; djeluje.
I krenulo je... :'Aha, to je ono...'... Prve crtice imaginacije; prve pretpostavke; prva znanja.
Vremenom smo proširili i obogatili imaginacije u kojima su stvarani i razni 'džepovi znanja'. Te džepove ugrađujemo u ono što nazivamo 'svojim znanjem'.
Pomalo zaboravljamo tko smo i odakle smo. Izgradili smo svoje imaginarne svijetove; milijarde svijetova u kojima se tvrdi kako su oni jedina i jednaa Istina. 'Što se babi htilo, to se babi snilo.'
Ako vidimo razlike između Istine i nebrojivih imaginacija, a pri čemu tvorci imaginacija ustraju na 'svojim istinama', pitanje je što raditi. Obuzeti imaginacijama, kroz njih i djelujemo. To djelovanje je u Istini. Pa zar tako nismo slijepi u Istini djelujući imaginarno u Istini? Istina nam po tome vraća rezultate. Uznapredovala imaginacija je poput uznapredovala mrena sve do sljepoće.
Spoznati i upoznati razliku Istine i naše imaginacije postaje nam potrebna za bolji i kvalitetniji život. No, tu postoje mnoge zamke.
Imaginaciju sami sebi predstavljamo kao istinu. Već samo predstavljanje je otklon. Pa, što onda ustvari možemo? Ma što god, nešto Istinom je. Da, ali ne mora to biti po našim željama. Potpuni otklon od naših imaginacija učinio bi nas bezsvijesnima po vijednostima koje nam život znače. Reči bi se moglo: 'Nije dobro grlom u jagode.', pa i ono: ' 'Ne ide znanje velikom žlicom.' Polako. Brzinom se često griješi.
Naš sistem doživljavanja, nadzora, a po tom i djelovanja, je stvaran dugim vremenom kao izdvojen iz cjeline postojanja. Time su stvarane osobnosti. Tako stvarane osobnosti su nositelji razlika, a ipak u cjelovitosti postojanja. Svaki takav 'ja' sklon je sebe smatrati centrom i smislom postojanja.
Česti neuspjesi po malo nagrizaju i iscrpljuju takovu svijest. Izvor razlika lako je uočiti. Istini je temelj stvarnost, a imaginaciji pokušaji predstavljanja stvarnosti. Izgleda mi da se u ranijoj fazi imaginacijom stvarala memorija kojom su se prepoznavale opasnosti. Kasnije se njome grade načini stvaranja moći i posjedovanja. Posjedovanja su predstavljala veće mogućnosti.
U stvarnosti toga nema. Ona je cjelina u kojoj je sve povezano i tako sve u svemu ima sebe. Nije lako to vidjeti sviješću obuzetom sustavom predstavljanja stvarnosti. U toj bi predstavi trebalo pored neizmjenih djelova prenijeti i njihova međusobna djelovanja. Kada tako kažem, da imam nešto, nedostaju veze koje određuju i pokreću procese po njima. Obično ih nismo ni svijesni. One u Istini jesu. Pojam posjedovanja nam tako zamagljuje Istinu. Istinom posjed ne postoji. Sve je; sve.
Kada nešto nastojimo mijenjati, kada djelujemo namjerama, tražimo i nastojimo Istinu podrediti našoj volji. Nastojimo Istinu podrediti nama. To je neke vrste sukob naših imaginacija i Istine. Pri tome se Istina ne sukobljava, već to tako, obuzeti imaginiranjem, mi vidimo. Istina je, i sve u Njoj. Mi pokušavamo to dokućiti, a mnogi čak i ovladati time.
Zastanimo malo i pogledajmo što to radimo.
Pokušavamo ovladati onime što i ns čini. Vizualizirajmo si to. Stvaramo li time uvjete za neke nove procese koji će djelovati na našu opstojnost. Vratiti će nam se. Pitanje je hoćemo li to prepoznati i shvatiti pogreške.
Toliko smo se, kao čovječanstvo, razmahali, da bi vrijedilo vidjeti što to radimo. Što radimo u cjelini? U cjelini koja je bliže Istini od naših parcijalnih nastojanja i gledanja. Vidimo li sebe u tome?
Istina je; mi sa svojim imaginacijama postojimo. Imaginiranju treba vrijeme; vrijeme koje samo za sebe ne postoji. Kada vrijeme nestane ostaje Istina, jer Istina jest.
Pa što u svemu znači 'imati'?
Pa valjda odgovornost i zahvalnost. prema Istini. Po Njoj jesmo. Ne i nasilnost, već put razumijevanja i prihvata. Istinom jesmo svi i sve. To pak znači rad na sebi; na svojoj svijesti. Možda dolazi vrijeme promjena svijesti, mada je bilo već mnogih koji su osviješćeni napustili prostore imaginacija i stopili se sa Istinom.
Ima pri tome još puno toga što nas udaljuje od Istine kao: nepoštivanje života pretjeranim hranjenjem, neodgovornim bogaćenjem, omalovažavanjem i tlačenjem drugih, ohološću i bahatošću, laganjima...
Pogledajmo primjer koji je upravo pred nama. Upravo pišem ovaj tekst. Recimo, stvaram ga. Da li je to 'moj tekst'? Što bi to značilo? Ako je to moje što to znači za mene, Vas, udrugu itd.? Tekst je tu. Čitate ga ili slušate. Potiču se vaše misli, sudovi, a možda i rad. Tekst djeluje nakon što je napisan, više ili manje. U tome vidim svoju odgovornost. Pisao sam ga u dobroj vjeri i namjeri i time dobivam poticaj i energiju kojom je tekst stvaran. Taj pogled je sačinjen odnosima koji čine naša gledanja koja čine naše imaginacije.
No, što jest stvarno po Istini? 'Tekst' jest ovdje sada nama neizmjernim uvjetima. Jedan od njih sam i 'ja'. Sve je to u cjelovitosti Istine; Njome. Baš kao i sve što jest. Je li, tako gledano, to moj tekst? Osobno osjećam i mogu reči: 'Bogu hvala.'. Osjećao sam dobru volju i nastojanje kao pruženu ruku Istine. Tko li sam, da bi ovo bilo moje? Istinom jesam, ka i svi Vi, meni dragi. Pa zar onda i ovo nije tekst Istinom dat. Ovo što nazivamo 'ja' je kao biološki uređaj koji piše ili čita, pa i na svoj način razumijeva. Nadam se Istino, da sam bio dovoljno dobar. Čini mi se, da jesam osjećajem da jesam; l'art pour l'art. A smisao? Pa nije li smisao dio imaginarnoga pogleda?
Kada postoje dva ili više pogleda često dolazi do efekta 'brkanja lončića'. No, to je isključivo u imaginarnim svijetovima. Po Istini je samo to što je. Kako do toga doći? Kako? Pa Istina je uvijek sada i ovdje. Pogledajmo je. Otpustimo, bar na kratko, imaginiranje mislima. Pogledajmo svijet i sebe u njemu. . Kako? Molbom i zahvalom, jer time je misao uglavnom isključena. Put će nam polako biti sve jasniji.
Ovo o čemu sam pisao mijenjati će nam red vrijednosti. Mi smo oni koji jesmo. Progleajmo.
Svaki kamenčić, travka, kišna kap, cvijet, mrav, slon, pa i ti smo svjedoci Istine.
S ljubavlju ... Mladen ... :-)
---------
Objavljeno u glasilu Udruge slijepih Zagreba 'Vidici' za svibanj 2022.
- 21:44 - Komentari (49) - Isprintaj - #
19.03.2022., subota
O dobru i zlu

Koliko mi memorija dosiže, a posebno onaj njen dio koji predstavlja skup elemenata gradnje svijesti, nalazim težnju nalaženja puta koji predstavlja smislenost života. Pri tome, u toj smislenosti, tražim mjesto čovjeka; čovjeka kao misaonoga bića. Da bi nas, a time i seve, vidio, dolazim do potrebe da dokučim istinu nas; sebe.
Misaona smo bića. Naše nas misli vode i predstavljaju. One pokreću naša djelovanja. Kako god bilo, naša misao nam sve amenuje. U tome je i ono što vidimo, dokučimo osjetilima, pa i izmislimo. Izgleda kao da smo mi naša misao; kao da nas bez nje nema.
Nekako se spontano i grčevito držimo nje.
Znači li to da smo misao, ili od nje sačinjeni? Pa, baš i nismo. Na to nas upućuju stalni utjecaji nečega što nismo mi stvorili, a često niti željeli. Nismo sami na svijetu.
Sve na svijetu je rezultat mnogih procesa; mnogih promjena. Kada bi išta bilo samo po sebi, bilo bi nepromjenjivo. Ustvari nebi ni postojalo. Postojanje uključuje vrijeme. Vrijeme znači osnovu promjene. Promjena nastaje interakcijom. Interakcija nastaje između više činbenika. Znači da za postojane mora biti više činbenika. Za nas ljude to izgleda bar dva ili više. Tako radimo, jer nas vodi ograničena misao u nama dokučivim dimenzijama. Činbenika i dimenzija je neizmjerno. Ustvari i ne neizmjerno, već upravo toliko koliko ih je. Djelimo i brojimo mi, misaona bića.
Jest samo cjelina. No, ona ne postoji, jer je sama. Da bi postojala treba joj vrijeme, a njemu trebaju činbenici. Razlikujem 'biti' i 'postojati'.
Prikazao sam način razmišljanja i 'gledanja' koji će mi pomoći pri viđenju puta u temi 'dobra i zla'. Bitna mi je razlika između 'biti' i 'postojati'. Ako to ne vidimo često 'brkamo lončiće', a tako i griješimo. Upravo u tome prepoznavanju vidim put dobrote i opasnost od zla.
Živimo, a time imamo moć razlikovanja 'ponuđenoga'.
Tema dobra i zla je sveprisutna u životu. Dobro i zlo često brkamo. U misaonom svijetu sve je relativno, pa u mislima možemo brkati dobro i zlo. To može biti plodno tlo 'misaonim mešetarima'. Moguće je pod krinkom dobra okrenuti mnoge u svrhu svoje zamišljene koristi. Takova se namjera uglavnom prikriva. Nažalost, puno je takovih primjera. Mnogi su ratovi tako pokretani, a stradavali su često zavedeni narodi, pa i mnogi drugi kao kolateralne ili čak i namjerne žrtve.
Postaviti ću nekoliko upečatljivih suprotnosti. Bogatstvo i siromaštvo; bol i ugoda; rat i mir; bolest i zdravlje; bahatost i skromnost; nesreća i sreća; zlo i dobro..... Te suprotnosti potiću misaone sudove, potom i sile koje energijama nastoje pokretati procese promjena. Mnogo je tu mogućnosti. Mnogo je mogućih žrtava.
Ima tu i mnogo zamki i pogrešnih sudova. Da se, kao misaono biće, ne izgubim u 'izobilju' usredotočiti ću se na danqšnju temu dobra i zla. Doživljavam taj odnos kao osnovu ispunjenja života; njegove smislenosti i svrhe.
Život jest cjelina u kojoj postojimo kao njen sitni dio. Postoje mnogi poput nas. Naveo sam relativnost kao osnovu mogućih djelovanja. Što se nekome čini kao dobro, nekome može činiti zlo. Kaže se čak: 'Svako zla za neko dobro.' Liči mi to na neko opravdanje zla. Ono 'dobro' koje nekome nanosi zlo, nije dobro. Mnogi bi se trebali zateći na mjestu onih kojima se zlo nanosi, da to shvate. Postoje svjedočenja kako su neki kao katarzu tako doživjeli prosvjetljenje. Oni postaju duhovni učitelji. Učitelji dobrote i mira.
Kako je moguće činiti dobro bez zla?



Je, moguće je.
Rođenjem smo došli na ovaj svijet prolaznosti. Doživljavamo ga sviješću o sebi u njemu. Postojimo mi i ono što mi nismo. Često nismo svijesni da nas čini ono što mi nismo. To djeluje na nas, oblikuje nas, uči nas, prosvjetljava nas. Pa tko smo onda mi; ja; ti; on; ona, ono, pa i sve živo, pa i 'neživo'? Zastanimo malo. Pogledajmo ovaj svijet. Da to ste Vi. To sam Ja, koji zaista jesam. Eto, tu je početak dobrote. Dobrote koja priznaje svako dijete, svakog izgubljenog u izobilju zabluda, svako biće, predmet i pojavu. Ta zar nam Bog to nije podario?
Darovano nam je sve što nam treba, da budemo to što zaista jesmo. Nemojmo tražiti više od toga. Darujmo Svijetu radost. Time 'obogaćujemo' Svijet po kojem jesmo . Za to nisu neophodne riječi. Vaša radost i srce će širiti energije dobra.
U procesima koji pokreću Svemir, u njihovj cjelovitoj povezanosti, je i proces po kojem i mi postojimo. Po njima smo takovi. Gledajući tako čini se kao da je sve određeno van naše volje. Da, tako to izgleda, nama, misaonim bićima. Nama koji mislima gledamo. Zanimljivo mi je tu, kada već mislim, vidjeti što je to što je stvorilo misao. Koji su to pokqretaći naše misli? Ujedno se i pitam: 'Zašto me to zanima?'. Zašto, kada i misli nastaju slijedom procesa svemira? Vidim nešto, ali ne želim bubnuti na prečac. Tko zna što bi vi u tome vidjeli? U verbalnim, a i drugim komunikacijama, postoji kazivatelj, a i onaj koji to prima. To je kao i kod svih procesa. Obje strane nisu na istom stanju. Zato govorimo o razumijevanju. Što su veće razlike, potiču se burniji procesi.
Razvijamo se kao misaona bića. Pokreće nas grčevita potreba održanja. To mi izgleda kao evolucijski proces.
Osnovom ovdje iskazanoga moguće je primjetiti dva nivoa. Jedan je izravno operativan. On nas vodi racionalnom djelovanju. Kada osjetimo ugroženost, nastojimo se obraniti. Ujedno nastojimo iskoristiti prilike da nam bude 'bolje'. No, racio nije nepogriješiv. Radeći u vremenskim okvirima polučuje se procese koji su vremenski određeni. Često tako nismo svijesni posljedica po završetku takovih procesa. Često se pravda onim: 'Tja, pa nismo savršeni.'. Da, ali posljedice budu stvarne. Racio je ipak ograničen. Moglo bi se reči da je to ograničenje na nivou naših svijesti.
Pogledom na našu svijest dolazimo do mogućnosti spoznaje o njenoj promjeni; o njenoj evoluciji.
Drugi pristup je širi. Njime prihvaćamo seve kao sastavnicu širih procesa, procesa koji pokreću i svemir. Racio ne uništavamo, ali ga stavljamo u širi kontekst. To izgleda dobar odabir. Ali, kako vidjeti šire? Kako vidjeti te šire procese?
Stvoreni smo procesima svemirske cjeline na ovome mjestu i vremenu. Kroz nas i Svemir živi. Kroz nas i u nama djeluje. Prepoznajemo li ga? Osvješćivanjem toga stvaramo temelje širega svijesnoga postojanja, a postepeno i djelovanja.
Pitanje dobra i zla time također evoluira. Evoluira promjenm naše svijesti. Pretvara se u dobro i nedobro. Nedobro je odlučivanje o nesagledivim posljedicama, pogotovo u ime drugih i na njihov račun. To obično čine racionalni karijeristi. Čine to već i time što neskromno grabe ne poštujući djela Onoga po kojem i naš Svemir jest. Učinio sam malu svijesnu pogrešku sa onim 'naš Svemir'. On jest, a mi puninom sebe po Njemu jesmo. Svemirom se predstavlja Stvoritelj neizmjerom procesa koji nas čine. Hvala Njemu .
Put dobra je u razvoju svijesti. Svi smo ista cjelina.
Kada uzimamo više od onoga što nam je dato, narušavamo ravnotežu i pokrećemo procese koji teže prirodnom balansu. Mnogi globalni procesi svjedoče o tome. Dobro je osvjestiti našu istinu. Skromnost i zahvalnost su vrline koje pomažu na putu širenja svijesti.
S ljubavlju ... Mladen ... :-)
---------
Objavljeno u glasilu Udruge slijepih Zagreba 'Vidici' za ožujak 2022.
- 23:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #
24.01.2022., ponedjeljak
Promjene znače život

Govorio sam o prilagođavanju. Široko je to područje djelovanja. Prilagodba je ustvari osnova postojanja.
Kada nastupe neke razlike one se šire. Prethodna stanja teže izravnanju i tako se potiče ili podržava proces novoga izravnanja.
Na tako prikazane procese vidi se da su oni prirodni, te se mogu opravdati prirodnim zakonima. Konačno, kada se nešto događa, za to postoje razlozi. Razlozi opet imaju svoje razloge. Fizika, zar ne?
Ustvai da, ali...
Sve to izgleda jednostavno, mada, čovjeku često nepredvidljivo. Neizmjeran broj razloga, a i njihovo prepoznavanje, te njihovo međusobno djelovanje nas čini često nemoćnima.
Kako bi uopće mogli predviđati? Što će to uzroci iznjedriti? Velika pitanja, ali da znam odgovore, sve bi unaprijed znali. Puno toga nam ne bi bilo zanimljivo, a možda i sve.. Ipak, možda bi se mogli sačuvati od nevolja. Pokušati ću gledati u tome smjeru. Dobro je nalaziti put dobra. Da bi se išlo nekim putem svijesno, treba nam namjera, odlučnost i volja. Kad malo bolje pogledam, sve bi to bilo uzalud, da put ne postoji, zar ne? Pa kako znati ima li puta?
Pa za naći put, dug je put. Nije nemoguće naći ga i brzo. Da, ako su, nekim slučajem, uzroci baš tako posloženi. To izgleda da nam je to netko darovao. Racio bi se na to možda i pobunio, ali što, ako je put stvarno tu? Od kud i kako, ali je. Lijepo je na tome zahvaliti. Lijepo, ali i dobro. Kome zahvaliti? Pa onome koji nam je to darovao, ma tko bio. Činimo li tako za svako nam dobro, sve bolje ćemo prepoznavati put dobrote i onoga po kome ona je, ma tko on bio.
Mi ljudi smo u prostoru i vremenu; živimo. Postojimo u puno širem spektru nečega. Put o kojem govorim je put učenja, put dobrote, put spoznaje istine. Pogledajmo sebe.
Nastadosmo velikim nizom prenosa održivoga života. Možete li zamisliti niz svojih predaka, po kojima su uobličeni vaši geni. Kao ogroman niz tunela to seže u nedogled. Djelovanjima svojim djelujemo na svoje gene. Izmjenjeni geni stvaraju nasljednike. U tome nizu smo, a događa nam se i život po uzrocima koji ga mijenjaju. Izgleda kao da nam je sve predodređeno. Je li?
Živi smo i osjećamo da svašta možemo. Pa i možemo. Vidite li kako djelujemo na gene? Vidite li kako prosuđujemo o dobru i zlu i time djelujemo na naša djelovanja? Vidite li koliko malo vidimo, a djelujemo i kako tako mžemo mnogima činiti na žao. Mogao bi tako dugo nabrajati, a sve se svodi na zaboravljanje na ono osnovno; na dobrotu po kojoj i sami jesmo. Nažalost, ima i onih koji dobrotu ne vide. Vide često njenu verbalnu izvedbenicu, koja je ustvari privid dobra. Puno je takovih primjera u jelu, potiskivanju i zanemarivanju drugih, neekološkim postupcima...
Ne moramo čak niti djelovati. Naše unutarnje stanje zrači. Da bi išli putem dobrote, moramo to činiti iskreno, jer tada dobrota i zrači. Svojim potencijalom energije u nama su 'vidljive' onima koji ih prepoznaju. To se često dogodi potpuno nesvjesno.
Za dobro prepoznavanje tih stanja čovjek treba biti čist, da svojim stanjem, svojim energijama, ne iskrivljava ispravnost viđenja. Zanimljivo je da to vrijedi i za rezultate očnoga vida.
Evo nama zanimljiva primjera. Oni koji gube vid i svijesni su toga 'znaju' kuda to vodi. Mnogi se tada prepuste, pa što bude, biri će. Čak ih njihova 'znanja' vode u apatiju.
Gubitak vida je proces; nekad brži, a nekad sporiji. Netko se, nažalost, iznenada zatekao u mraku. Ipak, život ide dalje. Energije svoje rade. Uzroci dalje stvaraju posljedice. I dalje smo ovdje. Nema mjesta panici, a kamoli apatiji. I dalje imamo moć prepoznavanja i djelovanja. Uvjeti se mijenjaju i valja se prilagoditi. Ta prilagodba nije da bi tako prilagođeni tada stali. Uvijek se nešto mijenja. Prilagodba je tako odraz života. Nema odustajanja, nema apatije, idemo dalje. Tako ćemo otkriti mnoge mogućnosti kojih ranije nismo bili svijesni.
Još tamo 60-ih sam zavolio drevnu kinesku igru 'wei-chi' ili kako je još zovemo 'go'. Ranije sam često igrao šah. Igrajući go sam bio na mnogim turnirima, a go je postao važan čimbenik u mom životu. Ta igra 'drevnih mudraca', koja je po nekim kazivanjima starija od pet tisuća godina, me vodila sve dublje u otkrivanje odnosa cjeline i njenih dijelova. U kasnijoj sam dobi sve više preuzimao ulogu učitelja goa. Bio je to spontan i prirodan proces.



Prije 14 godina mi je dijabetes počeo kvariti vid. Unazad oko osam godina mi je otkazalo lijevo oko. Nekako se na desno 'navlačila magla'. Sve to je bitno utjecalo na kvalitetu moje igre.
Go se igra crnim i bijelim kamenčićima na ploči od 361 sjecišta liiija. Na ta se sjecišra stavljaju spomenuti crni i bijeli kamenčići, koji su lećasta oblika. Em ih jedva nazirem, em ako krenem opipom poremetim poziciju. Opipom ne raspoznajem boju, ali je okom izbliza prepoznajem. Odustati nemam namjeru.
Ušao sam tako u proces prilagodbe, proces promjene svoga načina igranja. Suočio sam se sa onim što je bitno kod gledanja. Trebam doznati gdje je što. Jednostavno, zar ne?
Pa da vidim što i čemu gledanje je?
Da bi svijesno djelovao, trebam znati gdje je što. S obzirom na stalne promjene potrebna mi je stalna prisutnost prosuđivanja stanja. Bez očnoga vida to izgleda nemoguće. Ako to prihvatimo, odustajemo od prihvaćanja i razvijanja drugačijih načina gledanja; gledanja bez očiju. Moguće je, i biti će bolje. Ostavljam 'otvorena vrata' novim mogućnostima. To nie samo sa vidom, već sa svim životnim funkcijama. Konačno, to je bio način na putu evolucije.
Pa, što sam to uočio igrajući go i koja su mi u tome postignuća?Vrlo složena igra zahtjevala je i prije početka gubljenja vida veliku udubljenost u igru; veliku koncentraciju. Broj stvarnih mogućnosti stvarao je široko polje imaginiranja. To gubljenjem vida ne gubim. Imaginacija čak i jača. Te imaginacije svoju osnovu trebaju imati na stvarnoj postavi kamenčića na ploči, a kako partija napreduje, sve ih je više. Izgleda to kao manji problem od imaginiranja.
Brzo sam shvatio da pamćenje pozicije ima sličnost sa imaginiranjem. Ipak, ne bi valjalo da realnost prepustim imaginaciji. U životu, tu i tamo, krenemo putem imaginacije, ali to ide do otrežnjenja. Sreča je ako ne bude bolno.
Problem nastaje u stvarnom položaju kamenčića. Uglavnom se to pamti. Vid ili opip samo provjeravaju. A kako pamtiti položaje stotine kamenčića odjednom kada su izmješano postavljani?
Sve ima svoje razloge, pa su i kamenčići sa razlogom stavljani na svoja mjesta. To ustvari pomaže pamćenju, mada izgleda kao povećanje materije koju pamtimo. Razlozi nas vode na realan put. Razloge i posljedice povezuje nit realnosti. Ima i poteza koji nisu slijedili osnovne namjere, ali tada se pamti taj otklon. Pamćenje slijedi radnju. To je kao kada pričate o fillmu koji ste gledali.
Velika je razlika između kretanja u poznatom ili nepoznatom prostoru. Problem je igrati sa igračem koji ne zna igrati ili slabo igra. On stavlja kamenčiće nepredvidljivo i bez razloga. Ponaša se kao slijepac koji nasumice ide preko ceste.
Glavni stvaratelj naše slike stvarnosti je naš um. To je tako sa vidom i bez njega. Videći su se toliko vezali uz vid, da ni ne misle da gledaju mislima. Kako bi bilo da se odjednom počnu događati nelogične stvari? Tko bi se pobunio? Oči, uši ili dodir? Vidite li tko je glavni?
To čak nije ni misao, mada mu je vrlo blizu. Kada vid odlazi nije propast svijeta. Šteta je, ali kraj nije. Ne zanemarite ostatke vida. Oni su vaših 100%. Poštujte to i radujte se životu. Možda smo ranije previše zanemarili druga osjetila. Možda je 'glavni' tako bio komotniji, a nije znao što je zanemario. Tko zna koja sve zatomljena osjetila još imamo?
Ovim svijetom smo stvoreni i njegovim putem idemo takovi kakovi jesmo. Ne zatvarajmo vrata pred životom. Neka nas radost i sreča odabranosti prate. Svi smo mi istoga Svijeta djeca. Svi smo mi Isto.
S ljubavlju ... Mladen ... wave
---------
Objavljeno u glasilu Udruge slijepih Zagreba 'Vidici' za siječanj 2022.
- 22:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #
21.11.2021., nedjelja
Prilagođavanje

Tražeći neku čvrstu točku za razumijevanje života, vidio sam mnoge procese sa kojima su stvarane razne promjene. U tim vrtlozima promjena nalazi se i čovjek. Pokušavao sam uočavati ovisnosti, a time i zakonitosti, po kojima se procesi pokreču, a i razvijaju. Kada bi ih znali, imali bi veću mogućnost očuvanja vrijednosti života.
No, nije to jednostavno. Tražeći uzroke nije puno toga razvidno. Već u prvom koraku nalazim nebrojivo čimnbenika. I nije samo to, jer jivih čimbeniveć slijedeći korak nosi nebojivo čimbenika za svaki od nebroka prvog koraka moje analize, idući vremenom unazad. Promatrao sam samo dva 'susjedna trena'. Očito takova široka analiza ne može dati rezultata. Proces traženja je na taj način u neizmjerno koraka na neizmjernu potenciju. Čovjeku nedokučivo, a ipak u tome postoji i živi. Čao logika, čao matematika.
Dobro, a što možemo? Mi takovi; ljudi?
Opstajali smo prilagodbama, te se tako i mijenjali. Kao prvo su bile nužne prilagodbe. Bez njih nas bilo ne bi. Mnoge su vrste neprilagođene nestale. Često se učinak toga vidi, ili čak i nasluti, kada je već kasno, ili je vrijeme na izmaku.
Rijetki su slučajevi objektivnog i dobrog sagledavanja nadolazećih potreba. Ovisimo o procesima u svojoj bližoj, pa i daljoj okolini. Po njima postojimo takovi, mada to najčešće zanemarujemo. Razvili smo ego kojemu smo mi centar svemira. Da li je to stvarno tako?
Kako ja to vidim, ego je nastajao iz potrebe opstanka tijela. Tijela je mnogo, pa je i ega mnogo. Svaki ego vidi centar postojanja u tijelu kojim se predstavlja. Međutim, svemir je jedan i Istina jedna. Na taj se način ego sam doveo u 'gabulu'. Pa kako ga naučiti da je u samoizmišljenom sukobu mogućega i nemogućega. Istina je puno šira od nas samih, ali djeluje na nas i po njoj jesmo. Za dobar proces prilagodbe potrebno je priznati i prihvatiti Istinu. Ne je svojatati, a niti iskorištavati.
Pogledajmo naše živote; sljepilo i kako se nosimo sa njime.
U uvodnom sam dijelu pripremio teren za lakše razumijevanje našega djelovanja, posebice u domeni naših prilagođavanja.
Sa prilagođavanjem smo krenuli rođenjem. Ukazujem time na ptilagođavanje sviješću, jer osjećaji ukazuju i na ranije slične procese, one prije rođenja. Tada još nije bilo komunikacije ni svijesti o sredstvima komuniciranja. Sve je bilo jedno.; isto. Izraz je bio osjećaj; ono u nama. Drugo nije nama ni postojalo. Bili smo nekako jednaki.
Rođenjem se mnogo toga promjenilo. Suočavamo se sa svijetom u kojem nismo sami. Promjenjiva okolina često izravno djeluje na nas. Iznenadne promjene bude i aktiviraju naš živčani sustav. Pa, sjećate se, zar ne?
Postepeno upoznajemo svoje moći. Koliko li smo se puta rukama udarili u glavu dok nismo, koliko toliko, ovladali upravljanjem rukama. Glad smo često rješavali deranjem. Bili su to počeci komuniciranja. Glas nam je postao sredstvo. Povezujemo pojave. Kada se upali svijetlo, znamo da netko dolazi. Opažamo, povezujemo, prilagođavamo se.
Dešava se prilagodbama i manipuliranje drugim čimbenicima naše okoline. Krenula je široka igra koja se često i dalje širi. Mnogi to čak i nesvjesno čine.
Ipak, prilagodba je u osnovi potreba. To je posebno 'vidljivo' kod nas koji smo izgubili, ili gubimo, vid. Stanje nam se bitno mijenja. Nestaju slike. Ostaju jaka sjećanja na njih. Vodile su naša djelovanja, kretanja, odluke ... Potreba djelovanja, kretanja i odluke su nam i dalje potrebne. Kako su slike nestale tražimo nove puteve 'viđenja' stanja, da bi mogli djelovati, kretati se i odlučivati. Prilagođavamo se novom našem stanju. Slušamo, osjećamo smjer i snagu strujanja zraka, toplinu i hladnoću, dodirujemo, pamtimo raspored stvari i oblike .... Prilagodba je to.
Veliki su nam problem neočekivane promjene, pa i nerazumijevanje društva za naše probleme. Ne vidimo, ali nismo nevidljivi. Da, ali kako vidjeti one koji ne vide?
Kod prilagodbe jest onaj koji se prilagođava, ali i oni ili ono čemu se prilagođava. Prilagodbe vodi potreba ili želja osobe koja se prilagođava. Odluke se donose na nivou svijesti, a svijest radi unutar naše vizije stvarnosti. Stvarnost i njena slika u nama nisu isto. Odlučujemo osnovom našega viđenja ( slike ) , a stvarno postojimo u stvarmoj stvarnosti. Navedeni raskorak je ishodište mnogih pogrešaka. Te pogreške imaju cijenu.
Postoje i prirodne prilagodbe. To su one koje nazivamo i prirodno uravnoteženje. One nisu rezultat nekih izračunavanja ili nekih želja. U vremenskom se slijedu rješavaju promjene koje teže općem balansu. Tko se to ili što i čemu prilagođava? Vidim to kao ukazivanje Istine. U tome nema pogrešaka, barem ne u našim ljudskim spoznajama. E, tu su oni procesi sa neizmjernim čimbenicima u neizmjerno koraka za koje sam renao: 'Čao matematika...'. Priroda ne radi sa slikama stvarnosti. Jednostavno radi energijama. One su kostur svemira.
Kada dođe do tih procesa čovjek je uglavnom nemoćan, ali može biti i jedan od njihovih čimbenika. Priroda u tom djelovanjima ništa ne sakriva, ali čovjek se uglavnom ne trudi upoznati je. Nažalost je često nastojimo iskorištavati sve do zloupotreba. Tako potičemo stvaranje energija uravnoteženja. Trebali bi u svemu paziti na prirodu i poštivati je.
Pokušajmo usporediti naše prilagodbe vođene u našim slikama stvarnosti i ovih djelovanja sila prirode. Mi stvaramo energije kojima manipuliramo prirodom, a da pri tome ne sagledavamo i njihova šira djelovanja.
Ipak ne mora too biti tako. Pa gdje griješimo?
Vidim pogrešku već u startu. Ne vidimo tko smo, a želimo imati moć. Kao da ćemo tako postati 'netko'. I tako sakupljamo more gluposti i postajemo opsni. Kada shvatimo da smo bića stvorena prirodom, stvarnošću, vidici nam se šire. Bez toga razvijamo svoje 'imaginarne svijetove' koje često namećemo dtugima, pa i zajednici. Ustvari to je stvarno sljepilo; duhovno sljepilo.
Prijatelji dragi, ne vidimo, ali duhovne oči nas još služe. One nam mogu pomoći. Vidjeti ćemo ljepši i bolji svijet; svijet u kojem se rađa život. Otkrivati ćemo Istinu kojom jesmo. Po Istini nema pogrešaka, ali ima radosti i sreće njenim otkrivanjem. Nećemo iskorištavati. Pa, Istinom smo stvoreni, a i dalje se stvaramo.
Ego nam je stvorio osjećaj centra i smisla zbivanja kao osnovu naše imaginacije stvarnosti. Dinamičan je to proces. Kako i ne bi kada te imaginacije stvarnosti odstupaju od stvatne stvarnosti. Očito smo u zabludi. Čemu se onda prilagođavamo? Ničem stvarnom, već 'navlačimo vodu na svoj mlin'. Često se tako borimo i protiv same Istine. Što mislite koje su šanse u toj borbi?
Sklonost greškama, krivim prosudbama, nedoživljavanju stvarnosti ... ukazuje na potrbu rada na sebi. Istinu ne možemo vidjeti, ali je doživljavamo. Tu ne vrijedi ono 'jedno priča, a drugo radi'. Priče i uvjeravanja su alati imaginacija. Viđamo ih na svakom koraku. Dobro se čini sukladno Istini. Ako je ne vidimo, možemo je osjetiti kroz djelovanja. Ona je stalno ovdje. Po njoj jesmo.
Prilagođavamo se učenjem kroz život. Mi, koji ne vidimo, ili gubimo vid, imamo već jedno sredstvo zamajavanja manje. Imamo naviku, pa i potrebu, stvaranja slikovnih zamišljaja. Trebaju nam za stvaranje naše slike stvarnosti. Slijepo rođenima te 'slike' čine upamčeni osjećaji i osjeti. Osvjestimo svoja djelovanja. Pročistimo time sebe, da nam se svijest približi Istini. 'Vidjeti' ćemo šire i bolje i postajati bolji ljudi. To je na dobrobit prema sebi i svima oko sebe. Postajati ćemo svijesni dio Istine.
A što sa onima koji griješe i tako predstavljaju opasnost za okolinu, a u konačnosti i za sebe? Tu su, pa se trebamo i njima prilagoditi. Takove će nas možda moći vidjeti i čuti. Možda se tako pokrene i njihova prilagodba Istini. Nešto je teže sa onima koji svijesno i namjerno griješe. Razlozi mogu biti i u sustavu rada društva. U tome su česti slučajevi odricanja odgovornosti. Put je tada duži, a često stradaju nevini. Dok je života prilagodba je konstanta. Nakon prvoga slijede novi koraci. Ipak, učimo i bivamo bolji i bliži Istini.
S ljubavlju ... Mladen ... wave
----------
Objavljeno u glasilu Udruge slijepih Zagreba 'Vidici' za studeni 2021.
- 12:38 - Komentari (42) - Isprintaj - #
19.09.2021., nedjelja
Gledajmo budućnost

Ne, nisam pogriješio u naslovu 'Gledajmo budućnost'. Ne, nedostaje 'u'.
Znamo što nam budućnost znaći. Kažemo da je to ono što će biti. Već time smo eliminirali njeno postojanje; jest sada. Uvijek sada. Većina misli da se budućnost može, ali ne mora, dogoditi. Zanimljivo!
Meni ta konstatacija 'ne drži vodu'. Zašto?
Što budućnost znači u odnosu na ono što ona je? Dva su to pojma zasnovana, za nas, na sličnim uvjetima. Nasjedamo na mentalnu ( uglavnom misaonu ) zamku. Skloni smo misliti da je ono što mislimo stvarnost. Da, misao jest, ali ne i ono o čemu razmišljamo. Misao je dio života u vremenu njegova trajanja. Možemo je i zabilježiti. Stvarna budućnost je u 'svom' trenu. Baš kao i 'sve' što doživljavamo vremenom.
Pa, možemo li onda gledati budućnost?
Gledamo li uopće sadašnjost? Vidimo li je?
Svatko je vidi na svoj način, mada je ona, takova kakova je, jedna. Nije li isto i sa budućnošću?
Gledamo u budućnost iz nekog ranijega vremena; prošlosti. Sa sadašnjošću je malo drugačije. Razlog je u tome što sada jesmo. Tu, sada, takovi jesmo. Uvijek! Da bi to bilo jasnije vrijedilo bi razbistriti 'tko i što' smo. Viđenje istine nas samih preduvjet je za viđenje stvarnosti. Na taj smo način bliže stvarnosti; bliže Istini. Umanjujemo djelovanja imaginacije koja nosi jake biljege subjektivnosti, a time, u smislu stvarnosti, biva necjelovita.
Pa, tko i što stvarno jesmo? Pogledajmo sebe.
Misliti možemo svašta, a svaka je misao necjelovita. Gledanje sebe mislima je tako hrpa misaonih djelića koji se lako raspadnu, koji nikako ne mogu biti opstojna cjelina. Ustvari mislima kao da se otklanjamo od Istine. Tako to izgleda; izgleda nama. Srećom, to izgledanje nije Istina, već njen odraz u nama. Na taj način istinski ne vidimo sebe. Ipak ta naša gledanja jesu u Istini kao njen djelić; baš kao i mi sami.
To možemo zamisliti usporedbom djelova i većih cjelina kojima pripadaju. No međutim, Istina je cjelovita, uključujući sve što postoji. Takova jest jedina i nema odnos prema ničemu; pa kada jest jedina.
Tako smo mi djelići Istine što vremenom postojimo. To nam naša misao, naša predstavljačica stvarnosti, može predstaviri.
Pokušajmo pogledati šro stvarno je.
Postojimo. Živimo. Vrijeme, to ljepilo što nas veže po doživljenim trenucima, nas vodi. Na taj način se krećemo Istinom. Naravno, to viđenje nije savršeno. Istina jest, cjelovita i jedina, u svakom trenu koji tako čine privid beskonačnosti. Ono što se mijenja, to smo mi, ŽIVI DJELIĆI Istine.
Istina jest sada, a u našim mislima i sada, i u prošlosti, a i u budućnosti. Nama dodjeljena moć odnosa nas stavlja u poziciju djelovanja na odnose. Čak i u toliko da 'pilimo granu na kojoj sjedimo'. Promjene odnosa djeluju 'domino efektom' u neizmjernu širinu. Zbog te neizmjenosti nije moguće sagledavanje efekata djelovanja naših. Još kada uzmemo u obzir i neizmjerna ishodišta koja djeluju, vidimo našu nemoć. No, većina ne gleda tu nemoć, već traži svoje moći. Pri tome, u tom neizmjerju, zanemaruje većinu efekata svoga djelovanja. Bez tog zanemarivanja, teško da bi što činili. Pogledajmo, na primjer, lake profite na štetu zdravoga života. Domino efekt ne zaboravlja i često se mnogo toga kao neželjeno vrati.
Kako činiti dobro?
Očito sama misao ne može dati valjani rezultat. Ta nije misao valjda jedina što djeluje i pokreće aktivnost. Imamo, osjećaje, reflekse, intuiciju i još nešto.
Kada bi osjećali Istinu bili bi bliže dobrim djelima. Postoji li taj put?
Dijelove koji čine Cjelinu vidimo, ali tek mali dio njih. Svi oni čine, viđeni i neviđeni, Istinu.
Djelovanja se prenose prostorom domino efektom. Tko i kako to prenosi? I taj, ili ti, prenositelji također čine cjelovitost Istine. Ima netko tko sve ovo drži i pokreće. Tu je, a ne vidimo ga. Pokreće li i vas milionima sitnih energija. Taj nevidljivi dio svijeta i života je upravo ono što našem gledanju nedostaje, da se približimo Istini, a Ona je i u 'budućnosti'. U budućnosti za koju mislimo, da je ne možemo vidjeti. Ako uključimo nevidljive energije, ni sadašnjost ne vidimo kao ni budućnost.
Možemo li se obratiti onome koga ne vidimo, a slutimo da je ovdje, ili čak i znamo. Nama slijepima i slabovidnima to nije nepoznato. Učinimo to u sebi, da ne ometamo druge. Naša će stanja iznjedriti energije. Čuti će vas oni što gledaju u nevidljivu svijetu, ma tko oni bili. Činite to ljubavlju i dobrotom. Tako potvrđujete Istinu. A Istina jest sada.
Dragi moji, svi smo mi jedna Istina bili toga svijesni ili ne. Neka ovaj svijet bude lijep i dobar dom onima što dolaze. Osjećate li ih? Možda već i vidite budućnost.
S ljubavlju ... Mladen ... wave
----------
Objavljeno u glasilu slijepih Zagreba 'Vidici' rujna 2021.
- 15:45 - Komentari (65) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>